Zaljubljenost u ljubav

ponedjeljak , 04.11.2013.

U jednoj krimi seriji istražujući slučaj pokušaja ubojstva trudnice otkriva se zapanjujuća istina: nalogodovac napada je ni manje ni više nego njezin, naizgled brižni i pogođeni - suprug. No njegovo priznanje u kojem iznosi svoj motiv jest zapravo ono što teško može ne izazvati pažnju: nije mogao podnijeti činjenicu da bi opet dijete moglo stati na put između njega i njegove ljubljene žene, kao što mu se dogodilo u prvom braku koji je nakon što su se odjednom počeli 'svađati ko psi' završio rastavom. Namjera naručenog napada bila je - da ubije dijete i vrati se sa ženom u rajski vrt romantične čuvstvene ljubavi, u čemu srećom nije uspio. No djeca iz jednog drugog primjera, tragičnog slučaja koji je potaknuo scenarista serije 'Kućanice' na pisanje scenarija nisu bila te sreće. Radi se o majci koja je svoje četvero djece - utopila u kadi. Sav zgrožen budući scenarist spomenutog serijala ispričao je o toj tragediji svojoj majci, no na njegovo opće zaprepaštenje, ona je na to stavila čik u zube i promrmljala nešto o tome kako on pojma nema o životu.

Roditeljstvo je teret, zahtijeva trud i napor, te je puno teških trenutaka, što može potvrditi svaki roditelj. Ono jest genetska potreba, i potomci smo ljudi koji su brinuli za svoju djecu, a ne onih koji su ju ubijali, stoga svi naslijeđujemo biološke upute za roditeljstvo. Logično se stoga nameće pitanje - ne bi li roditeljstvo trebalo biti spontano, prirodno i samo po sebi razumljivo, kad smo fizički sposobni za roditeljstvo onda znači da smo i psihički? Možda, ali da je uvijek tako tada ne bi postojali tragični slučajevi poput ovih opisanih. A nažalost postoje, kao i čedomorstva ili pobačaji.

Ako se ikad nad tim jezivim primjerima prestanemo zgražati i snebivati, može li se pokušati razumjeti motivacija tih ljudi? Ključ razumijevanja (ne i opravdavanja) njihovih djela leži u već navedenim teškoćama roditeljstva, koje objektivno postoje željeli ih roditelji priznati ili ne. Uzme li se u obzir dodatni naglasak koji na te teškoće stavlja kontrast između s jedne strane - romanse ljubovanja i sladostrašća koje prethodi začeću, i s druge strane - tereta trudnoće, poroda, neispavanosti od dječjeg vrištanja koje ruši sve pred sobom i vječite brige, empatija prema opisanim nesretnim roditeljima raste. Možda je samo začeće tako medeno i slatko baš zato što je poslije toliko naporno i gorko? Budući da je roditeljstvo genetska potreba, a čuvstvena ljubav nije, pretpostaviti potonju prvoj može značiti zastoj u emocionalnom razvoju, koji je ostao na nivou adolescencije. Evolucijska je činjenica da smo osposobljeni za podizanje potomstva, baš kao i za preživljavanje, a u trenucima krize, iscrpljenosti i očaja valja pronaći tu snagu u sebi, jer ona je sadržana u našim genima.

Glas koji nam govori da ne možemo preživjeti ili podići djecu nije glas života niti uputa naših predaka koji su uspjeli preživjeti, prije bi se moglo reći da se radi o sumnji u samog sebe i nekoj iskonskoj iracionalnoj krivnji. Čuvstvena ljubav evolucijski nije ispred roditeljske, mada se nekad može činiti važnijom, kao što je to u adolescentsko doba. Sjećam se pitanja moje profesorice iz Engleskog na drugoj godini fakulteta, koja je jednog studenta iz grupe na njegovo iznošenje svoje zaljubljenosti i vezanosti na svoju djevojku, pitala je li on zaljubljen u nju ili je - zaljubljen u ljubav. Ne samo da se kolega zbunio nego mahom niti mi ostali dvadesetogodišnjaci nismo to razumjeli, ali čini se da ta fraza prilično dobro opisuje pretpostavljanje čuvstvene ljubavi svemu: zaljubljenost u ljubav znači navezanost na vlastitu ugodu. To je zdravo kao faza razvoja, no, želimo li se razviti u odgovornu i stabilnu odraslu osobu, valja tu fazu i prerasti. Neki pak ljudi ne prerastu navezanost na slatke čari osjetilne ljubavi čitav svoj život, a kako se čini lik iz uvodne tragične priče jedan je od takvih.

Sjećam se blaženog osjećaja kad sam imao 21 i prohodao s djevojkom - doma sam doletio na krilima zanosa i zaljubljenosti, i mada je bila kasna noć nisam niti pomišljao na spavanje nego sam se naslađivao valjajući se u svojoj sreći misleći samo na svoju dragu - no ma koliko da je to normalno i zdravo za tu dob, nije i za odraslu osobu. Zaljubljenost u ljubav, koju bi potpunije bilo nazvati zaljubljenost u čuvstvenu ljubav, dovodi do promiskuitetnog i poligamnog života, nezasitnosti u razvratnom životu, koje je oprečno vjernosti i stabilnoj monogamnoj vezi. Ako se takvi 'zaljubljenici u ljubav' i nađu u braku ili obiljnoj vezi, za njih vrijedi pravilo da prilika čini lopova jer oni ne odolijevaju iskušenjima novih čuvstvenih doživljaja s novim i nepoznatim partnerima. Nije ovdje namjera moralizirati, jer liberalni stav podrazumijeva pravo svakog čovjeka da odabire svoj način života i živi onako kako vjeruje da je za njega najbolje, no sagledano u kontekstu roditeljstva, čuvstvena ljubav u puno situacija može doći u sukob sa željama i potrebama djece.

U roditeljstvu se isprepliću lijepi osjećaji radosti i brižnosti s teretom i mukom, a stvar je fokusa na što ćemo više obratiti pažnju. Da bismo svoju djecu - jednog dana
buduće roditelje - pripremili na roditeljstvo, možda bi jedan od boljih izbora bio realno prezentirati roditeljstvo sa svim prednostima i nedostacima. Ma koliko da
pretjerano naglašavanje teškoća može stvoriti strah od roditeljstva, uvjetovati odlučivanje na abortus ili odagnati svaku želju za realizacijom roditeljstva, toliko ako ne i više pretjerano naglašavanje čari, prednosti i ljepota roditeljstva povećavaju šok prve noći s bebom i onemogućuju oporavak. U sklopu seksualnog odgoja želeći spriječiti adolescente u stupanju u prerane i neodgovorne seksualne odnose, neki odgajatelji plašit će ih strahotama neplaniranog roditeljstva, što nije dobro, ali je jednako loše ako ne i gore veličati sušte blagodati koje roditeljstvo pruža samo ne bi li ih se odvratilo od pobačaja, i pustiti da šok koji mala beba novopečenim roditeljima donese bude tako neočekivani udar da više nikad ne dođu k sebi te da učine nešto ireverzibilno i destruktivno. Idealiziranje divota roditeljstva lako dovodi do neodgovornog spolnog ponašanja bez brige o kontracepciji i ikakvog planiranja, i tako do neplanirane bebe. Nije to neko zlo jer oko 50% začete djece je neplanirano, ali ako se zatečenim mladim roditeljima ne pruži podrška i skrb, stvar može poći krivo i završiti loše.

Roditeljstvo je test za ljubavnu vezu, to je zahtjevan i odgovoran zadatak. Djeca iscrpljuju roditelje financijski, emotivno i intelektualno, stvaraju u njima brigu, tjeskobu i zahtijevaju žrtvu. Teže je gledati dijete kako pati nego patiti sam. Ipak, djeca pružaju ljubav, radost, priliku za osobni razvoj, učvršćuju osjećaj moći i samopouzdanja kroz afirmaciju života samog, kao evolucijske genetske upute. Kao i sve, roditeljstvo ima prednosti i mana, a možda i najznačajniji njegov aspekt a to je da se živi i žrtvuje za drugoga, može se trenirati u samodiscipliniranju i razvijanju brižnosti, još puno prije nego preuzmemo tu ulogu.

Kako postići kao roditelj da dijete adolescent ne zastane u razvoju nego da nastavi svoj emocionalni razvoj dalje od točke zaljubljenosti i posvemašnje zanesenosti čarima čuvstvene tjelesne lubavi? Postoje dva ekstremna pristupa – jedan je prakticiranje totalno slobodne ljubavi, seksa bez mjere i granice, bez kontrole i ustručavanja, ne bi li došlo do 'zasićenja', i ne bi li se izbjegao efekt 'zabranjenog voća' koji je adolescentima nerijetko dodatna i dugogodišnja motivacija. Drugi je ekstrem satkan od zabrana – strogi odgoj bez seksa prije braka, koji ide čak do te mjere da se o seksualnosti uopće niti ne govori, a kamoli da se podržavaju mladenački
seksualni odnosi. Lozinka jedne logike jest 'iživjeti se dok si mlad i strastven', jer poslije dolazi učmalost, ustajalost i statičnost stoga treba ljubiti što više dok se može, dok si single i slobodan od tereta roditeljstva, dok se u suprotnom konzervativnom taboru prakticira disciplina i suzdržavanje, jer ako se nauči tako ponašati tada je, vjeruje se, to dobar temelj za budući stabilni bračni život u vjernosti i ljubavi. Kao što obično biva, istina je vjerojatno negdje u sredini, negdje – kako bi Johnny rekao - između krajnosti. Svatko ima svoj put razvoja, i treba to poštivati. Kada se radi o osobi koja duboko emotivno proživljava svijet i život, nije izgledno za očekivati lako ni bezbolno sazrijevanje i napuštanje navezanosti na ugodu tjelesne strasti. Nije niti dobro posve napustiti spolnu želju, više je cilj svesti ju u okvire i pod kontrolu razuma.

Čuvstvena ljubav i ugoda koju ona pruža u fokusu je tijekom adolescencije, a onaj tko je u odrasloj dobi sklon ljubavnim avanturama i šaranju nezrela je ličnost, nerijetko i s pravom nazivana - pubertetlijom. Kriza srednjih godina često se naziva novim pubertetom, i tada muževi polude za mladim ženama zaboravivši svoju bolju polovicu za kojom su nekad izgarali. Što se to dogodi - ako se ne radi o nezreloj ličnosti, zašto hormoni podivljaju pa se čuvstvena ljubav vraća u fokus, baš kao u adolescenta? Tko bi ga znao, ali događa se. Ako su odrasli ljudi tako opsjednuti seksom da ne mogu ne pričati proste viceve, to je prilično pouzdan pokazatelj da nikad nisu psihološki napustili adolescenciju. Primjerice jedan stariji kolega koji uvijek baca seksi šale i zadirkuje žene čeka samo - priliku, i ne dvoji da mu je čuvstvena ljubav u vrhu vlastitog svijeta kvalitete.